..živim za tren. živim tren..
.Vrijeme je novac. Novac je naš neprijatelj. Dakle, Vrijeme je naš najveći neprijatelj. Vremenom će proći. Ali, šta? Šta je to što će proći? Sreća, ljubav, ljepota ili bol? Bol, ono jedino zbog čega govorimo da će proći. Zašto bježimo od činjenice? Zašto, kad znamo da bol prestaje posljednja. Ako ovako nastavimo, sve će proći 'sem boli. Budi svoj gospodar. Ne! Ti si samo svoj rob. Toliko si postao nemoćan, nezahvalan i nesiguran...da ti jedino preostaje to, robovanje samome sebi. Daj, opusti se i preuzmi kontrolu nad sobom. Stani na noge, na svoje noge!
Vremenom se zaboravlja. Ma ne. Vrijeme samo donosi novo što nas okupira tako da nas udalji od staroga. Ne može se zaboraviti. Sjećanje je stara funkcija. Posao koji ne izumire.
Sjećanje je nostalgija. Ja to ne želim. Ne želim da molim Boga da se vrati. Što je bilo, više nije. Tako treba da bude. Ništa nije vječno. Skoro za sve postoji zamjena, samo u novom obliku. Da poželim da se sve vrati, poželjela bih samo ono lijepo. Ni to ne želim. To je jako sebično, licemjerno i jadno. Ja nisam takva. Znam stati na loptu. Znam kad je pravo vrijeme. Samo što ga više nema. Jedino što mogu je pisati. Ja pišem, pišem u trenu. Hvatam stvari trenutka. Ne želim ih izgubiti. Zapisati se može dosta toga. Ali, mi nikada ne dobijemo želju pročitati ono bolno i teško. To je zapisano i više se ne dira. Daj ti meni onog lijepog. Ono što me usreći. Ma ja ne želim tugovati i patiti za prošlim, želim da me raduje ono što će donijeti buduće. Želim da tražim smisao. Neću da živim zbog onog što nema smisla, neću da živim od uspomena. Od toga se ne živi. Hoću ono što će da "probudi" cijelu mene. Hoću nešto od čega će mi tijelo drhtati, bez trunke srama. Hoću da se radujem. Da živim tren!
Sutra će biti bolje.
