. . . dah duše . . .

.Vrijeme je novac. Novac je naš neprijatelj. Dakle, Vrijeme je naš najveći neprijatelj. Vremenom će proći. Ali, šta? Šta je to što će proći? Sreća, ljubav, ljepota ili bol? Bol, ono jedino zbog čega govorimo da će proći. Zašto bježimo od činjenice? Zašto, kad znamo da bol prestaje posljednja. Ako ovako nastavimo, sve će proći 'sem boli. Budi svoj gospodar. Ne! Ti si samo svoj rob. Toliko si postao nemoćan, nezahvalan i nesiguran...da ti jedino preostaje to, robovanje samome sebi. Daj, opusti se i preuzmi kontrolu nad sobom. Stani na noge, na svoje noge! Vremenom se zaboravlja. Ma ne. Vrijeme samo donosi novo što nas okupira tako da nas udalji od staroga. Ne može se zaboraviti. Sjećanje je stara funkcija. Posao koji ne izumire. Sjećanje je nostalgija. Ja to ne želim. Ne želim da molim Boga da se vrati. Što je bilo, više nije. Tako treba da bude. Ništa nije vječno. Skoro za sve postoji zamjena, samo u novom obliku. Da poželim da se sve vrati, poželjela bih samo ono lijepo. Ni to ne želim. To je jako sebično, licemjerno i jadno. Ja nisam takva. Znam stati na loptu. Znam kad je pravo vrijeme. Samo što ga više nema. Jedino što mogu je pisati. Ja pišem, pišem u trenu. Hvatam stvari trenutka. Ne želim ih izgubiti. Zapisati se može dosta toga. Ali, mi nikada ne dobijemo želju pročitati ono bolno i teško. To je zapisano i više se ne dira. Daj ti meni onog lijepog. Ono što me usreći. Ma ja ne želim tugovati i patiti za prošlim, želim da me raduje ono što će donijeti buduće. Želim da tražim smisao. Neću da živim zbog onog što nema smisla, neću da živim od uspomena. Od toga se ne živi. Hoću ono što će da "probudi" cijelu mene. Hoću nešto od čega će mi tijelo drhtati, bez trunke srama. Hoću da se radujem. Da živim tren! Sutra će biti bolje.

Mrak se skupio u kap
rano jutro kao slap ulazi u sobu
da l' si ikada pitala
tamne senke zidova ujutro gde odu

Oči su ti sklopljene
usne su ti umorne
ne ljubi me njima
nisu čvorci pevali dok je
iznad krovova svirala tišina

Hajde, Bože, budi drug
pa okreni jedan krug unazad planetu
noć je kratko trajala
a nama je trebala najduža na svetu

U mom oku samo hlad
u mom srcu samo stud, inje i prašina
nisu čvorci pevali dok je
iznad krovova svirala tišina

U cik zore zviždi voz
njime odlazim u OZ
neću da se vratim
što god tebi napišem pocepam i obrišem
al' ti moraš znati

Nisi se probudila, zato nisi videla
igrale su sene
nek te dobri duhovi i kraljevski orlovi
čuvaju od mene

...znam da nema više vremena za nas.

ja zadnji put te ljubim danas.

nešto pričaš, ali ne čujem ti glas. 

...she loves him more than he will ever know.

he loves her more than he will ever show.

...rijeka je slušala, rijeka je pamtila, negdje je to zapisala...rijeka bi to nekada ponovila.

...kiša me uvijek sjeti na tebe i kako mi bez tvoje blizine po srcu zebe.

...trenom te vidjela, trenom se zaljubila, trenom te zavoljela, ali te nikada nisam trenom zaboravila.

...voljeli smo kišne noći. duge šetnje duž malih, uskih ulica...eh, pa to je bilo onda...znaš, kad sam bila tvoja mala curica.

...bili smo jedno s prirodom, stapali se s njom, razgovarali s njom svojim pokretima...da, baš ta slika se u vremenu razbila.

...kad te bude ljubav zaboljela, shvatit ćeš koliko sam te voljela.

...vjetar svira sonatu uzdaha...

MOŽE LI SE IKADA ZABORAVITI ONO ŠTO SE JEDNOM LJUBILO???

heh.....pa ja te još uvijek volim...nakon toliko vremena.

                                     (. . .dah duše. . .)

** Ti si moja najveća greška, to znam. Uvijek poslije greške ja nešto naučim, to nikada ne ponovim. Ali, s tobom to nije tako... S tobom to jednostavno traje. Mi ne mislimo da griješimo, a isto tako ne znamo je li ispravno. Ja samo znam da ovo više ne želim, dosta mi je. Previše si mi bola nanio, niti ''izvini'' nisi rekao...tebi je i to teško. Kažeš da bi se iskupio, ali kako? Želiš da bude sve po tvom, za druge ne mariš. Nikada niti da pomisliš kako je meni, da li sam sretna. Dobro znaš da oproštaj teško dajem. Ali isto tako znaš da mi malo lijepih riječi puno znači.  Ti kao da ne želiš da budem sretna... Znaš kakva sam, znaš šta mi nedostaje... Nisi ti loš, kao što se priča, ja to znam. Ali, bar meni ne, nemoj lagati...budi iskren, znaš da to volim. Poznajem te više nego što misliš i više nego što ćeš ikada saznati. Zato nemoj glumiti, budi što jesi, priznaj šta osjećaš...sve je to za ljude. Da se rastanemo, ne možemo...nešto nam ne dopušta. Svaki dan sebi obećam da neću dalje, da je dosta...ali, ja svakim danom sebi lažem. Ne želim više to. Ako ti nešto želiš, reci... Ovom šutnjom ništa ne postižemo. Ja sam umorna od svega...čekanja, nadanja, iskrenosti, laži i vjerovanja. Mislim da je vrijeme da riješimo s tim. Vrtimo se u krug, izlaz ne vidimo. Razmišljam stalno... Jedino što mislim da će se desiti...to je da će sve to prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš...nijedna suza, nimalo volje..nijedna slutnja ni glas... a moglo je bolje...

                                                                            (...dah duše...)

**Nešto smo imali,nešto imamo. Nečemu smo se nadali,nečemu se nadamo. Nešto smo sanjali,nešto sanjamo. Nešto smo željeli,nešto želimo. Nešto smo gradili,...............Tama. Ta gusta,mračna,moćna pojava. Poput vrtloga guta nešto naše. Ne ostaje ni tračak onoga našeg. Naše je bilo vedro,obasjano. Naše je bilo nedokučivo. Naše je bilo čisto,nevino. Naše je bilo slobodno. Sada smo slabi. Još uvijek smo slobodni,daleko... Nešto je bilo,nešto biva. Nešto naše je mračno. Nešto naše je blijedo. Nešto naše je krhko. Nešto naše je prah. U tami ne može se vidjeti. U tami ne može se sačuvati. U tami ne može se osjetiti. Ostavljena je naša svjetlost na staklenom pragu. Jeca... Opkoljena. Ostavljena. Naše je zarobljeno. Naše je na milost i nemilost...tame,bola,tuge. Našem nije dozvoljeno da bude spašeno. Poput nevinog djeteta...prepuštenog ulici,boli,nesreći i tami. Naše je uništeno. Uništile riječi...ili...nedovoljno njih. Može li se spasiti? Može li se reći? Nešto naše smo gradili...jesmo li izgradili,je li to postoji,je li se vidi,je li to osjetimo??? Izgradili smo. Sada naše pada,na tihom povjetarcu...što svira našu posljednju sonatu,na stakleni prag. Naše pada,rasipa se u sitna zrna...ali,to ipak vidimo...kroz tračak naše svjetlosti. I sada...naše je bilo,sada...naše je prah,sada...naše nemamo. Hoće li se vratiti...?

** Noćas ću samo za tebe da plešem

     Evo učim nove korake

     Noćas ću samo za tebe

     Da poletim nebu pod oblake......

Svijet, naš je svijet
bio plavo nebo čisto
poslije tebe
ništa neće biti isto

Još trenutak sa mnom budi
drugi dani, drugi ljudi
već sutra biće tu
nijemi pored nas

Dan, naš je dan
bio samo luda igra
poslije tebe
na mom licu prva briga

Ti još ništa nisi rekla
ali suza već je pekla
i sutra bićeš ti sama
k'o i ja

Juče još, juče još
nismo znali što nas čeka
jer je nosila nas rijeka
juče još, ja i ti

Juče još, juče još
kako godine prolete
ti si bila samo dijete
juče još, juče još

Juče još, juče još
nisam znao što su suze
al' mi ljubav neko uze
juče još, ja i ti

Juče još, juče još
ali bližila se zima
pramen magle, pramen dima
juče još, ja i ti

** Često se pitam . . . Zašto zaboravljamo? Je li to tako mora biti ili mi to želimo?? Svejedno, kako god . . . čudno je to. Ponekad smo toliko okupirani nekim stvarima, tako da sve ostalo stavimo u zaborav. Bilo to svjesno ili nesvjesno, jednostavno desi se. Ali, postoji ta razlika između toga šta želimo a šta ne želimo zaboraviti. Kada se radi o stvarima koje želimo pamtiti . . . nekako najbrže u zaborav pređu. A, žalosna je to istina da najviše mislimo na ono što želimo zaboraviti. Sasvim je očito da se tu radi o događajima i osobama koji su nam nanijeli veliku bol, tugu i štetu. Zašto ne može i to jednostavno, polako, bez traga u zaborav otići?? Ako je život ono što biva i ono što će biti . . . neka to ide, neka ne ostaje. Jer i život ima ljepši smisao sa ljepšim sadržajem. Ako želimo da zaboravimo, neka se to desi, neka zaluta u tamne tunele misli, poput neznanca u ponoći. Neka otiđe kao da nije nikada ni bilo. Dok smo živi mi sanjamo, želimo, zamišljamo, maštamo . . . ali samo tako i ostane. Bilo bi lijepo da se ponešto od toga i ostvari. Ali, ne može sigurno zbog loših stvari koje želimo zaboraviti, a one ne odlaze. Ljudi kažu : " Vrijeme sve liječi, proći će to s vremenom, zaboravit će se... i prije nego mislimo." E, pa neka . . . neka ide . . . Dugo je tu bilo. Zaboravljamo jer moramo. To je kao ostatak u našem životu. Pa ako moramo zaboraviti, neka to bude sve ružno, tužno, teško i bolno. Zašto život graditi na nečemu takvom? Nema smisla. Zato, ako zaboravljamo što nam je najdraže, ni ovo nam ne treba.

                                                                                           (. . .dah duše. . .)

" Mislim da je krajnji rok da promijene stvari tok . . ."

** Sreća, tuga, suze, bol, smijeh, radost, iznenađenje, razočarenje ...  Nekada ni sami ne znamo šta je to što se u nama dešava . . . Šta je to što se vidi na našem licu . . . Šta je to što nas odaje . . . Jesmo li uvijek sretni?  Da li je tuga čest gost?  Koliko bol traje?  Šta su suze, kakve su??  Zašto se smijemo?  Da li zato što smo veseli ili je to lijek protiv depresije???  Toliko pitanja, a tako malo odgovora.  Jesmo li onakvi kakvi želimo biti?  Je li to naša ličnost . . .ili. . . lažemo sami sebe ???  Koliko to sve traje?  Je li istina?   Osjećamo li se tako?  Kako god da je . . . sve je to dio nas i našeg života.  Teško za opisati, lahko za doživjeti . . .  Samo, ne dozvolimo da širimo negativno raspoloženje oko sebe.  Više smijeha, više sreće i uspjeha.  Tuga dolazi i nepozvana.  Zato, preduhitrimo je i poželimo dobrodošlicu sreći.  Suze . . . samo radosnice dolaze u obzir.  Ali, one najviše izražavaju naša najdublja osjećanja... možda nisu ni iskrene . . . Možda nam se čini da su odraz sreće i zadovoljstva.   Za nešto što nismo sigurni, bolje je ne izreći.

                                                                                   ( . . .dah duše. . . )

****Dok dišem, nadam se.  Da sve zna, živjeti ne zna.  Život je borba.  Kroz trnje do zvijezda.  Uberi plodove dana. Uživaj u životu.  Danas jesmo, sutra nismo. Život je kratak.  Šta nije danas, bit će sutra.  Šta možeš danas, ne ostavljaj za sutra.  Upoznaj samog sebe.  Budi sretan!!

* * * * Zemlja i nebo su se zakleli 

da se na ovom svijetu ništa ne može sakriti. . . . .

* * Ako me sretneš negdje u gradovima stranim,

Po kojima se muvam u posljednje vrijeme,

Sretni me,

Kao da me srećeš prvi put.

Nismo li se mi već negdje vidjeli,

Kaži . . . i zaboravi.

Zaboravi dane koje smo nekada zajedno . . . ,

I noći zaboravi . . .

Otok naš i ime broda pjesnika

koji nas je tamo nosio . . .

Zaboravi da si ikada rekao da me voliš,

I kako se nikada, nikada, nećemo rastati.

I onaj naš poljubac na kiši

Za koga bih znala reći:

"Nikada neću zaboraviti".

Molim te zaboravi . . .

I kada ti kažem da zaboraviš,

Kažem ti to zato što te volim

Kažem ti to bez gorčine.

Otvori oči ljubavi,

Našim gradom prošli su tenkovi.

Odnijeli su sobom sve što smo bili,

Znali . . . , imali . . .

Zato . . . zaboravi.

Čemu sjećanja . . . ?

Nasmiješi se jutru koje dolazi,

 Zagrli bjelinu novih dana

i zaboravi.

I znam da nije lako,

I znam da možda i boli, . . . ali pokušaj,

Molim te, . . .pokušaj . . . zaboravi!